Sedim pred praznim stolicama. Nemo se gledamo. Ima me i za više nego sto je mesta…
Odmah tu prekoputa mali ja, nedoljivo…Odmah pored pionir ja - slatko…
Sa leve strane tinejdžer - vragolan…
Pored, naslonjen na sto, kao nekada u studenjaku - neozbiljno…
Pun snova sa koferima - čarobno…
Imamo si svašta reci - ćutimo.
Pred ogledalom sve je drugačije.
Gledamo se u oči. Podnosimo pogled.
Opet ćutimo. Dugo tako.
Sve je već rečeno.
Uzdah prekida već nepodnošljivu tišinu.
Stolice i dalje prazno ćute.
Nestajem u uglu sopstvenog života, pretvaram u prah koji iščezava na ono još malo pristale svetlosti. Samo da nestanem tiho, da se niko i ne seti da me nema.
Comments
Post a Comment