Gleda kako mu život neumorno otiče, nikuda. Uliva se u stvari sam u sebe i rađa ništavilo. Praznu olupinu. Ni sam sebi se više ne dopada.
Tone sve dublje u sopstveni ambis. Sam ga kopao, sam sebe u njega gurnuo, sam u njemu jeca. Nema ko ni da ga čuje.
Samoća na dnu ponora, tupa tišina, dno bez odjeka, kazan bez vatre. Sam će je potpaliti, drva je već odavno skupio. Nema kuda.
Jedna noga je već zakoračila duboko u ambis, osvrće se poslednji put, osluskuje. Tupa tmina i ništa. I vetar je ucutao.
Plamen pucketa veselo preko suvih grančica. Nemilosrdno proždire jednu po jednu.
Iskrivljena senka od bola cuti, ne pusta glas. Telo se nemo presavizvija od bola u tmini sopstvene senke.
Odavno je bez glasa, odavno je niko ne čuje, predugo je sama, nevidljiva...
Sada tu na dnu sopstvenog beznađa, tišina bolno odjekuje dušom koja se gasi. Tiho bez glasa, tek po koji nemi bolni uzdah presamiti senku i ništa - mrak.
Comments
Post a Comment