Čini mi se da bi ovo mogla biti i najbolja definicija sećanja koja su nam navodno u gene usadili naši preci.
Sve je to lepo i super i wuhuhuu i jedva čekam u neznanju šta ću sa tim.
U međuvremnu meni se dršava život i ja stvaram isto to generacijsko pamćenje i onoj novoj nadolazećoj generaciji i ovima posle bi trebalo da nečemu posluži.
Ali, avaj, ovi novi što dolaze zaista ni za šta ne haju. Oni gaze po nekom svom, uglavnom pravolinijskom kursu. Nemilosrdno, beskrupulozno. Bez stida. Neuko.
Ništa takvom stvorenju ne možeš, izgleda.
Možda je najbolje i pustiti ga/je neka ide. Neka se gura, gazi, uspinje, upire. Lomi, dok se i sam nesalomi i padne sa samo njemu znanog vrha, koji samo što nije dohvatio/la.
Sve smo im trebali prećutati. Zabašuriti nekako brate. Ne pokazati odmah sve. Ne ukazati im na sve pogrešne puteve kojima mi mora do smo da hodimo. Ne reći im za sve pobede koje dobismo.
Pustiti ih neka se malo i sami snalaze, a ne ovako. Sve nam ponizise.
Ono malo prestale časti nam okaljaše.
Da, da baš ti - oni. Da baš ta i baš taj i to, to jadno mizerno stvorenje.
(Još jedno proleće u Beogradu, još malo mi ga je ostalo. Ko neka kuga da ga sve više i više preuzima…
…Ko mi tr štedi, ko mi te brani od gladnih tica, moja muko tvrda…)
Lajk
ReplyDelete