Godinama unazad Josipa i ja imamo ne/slučajne susrete. Prvi se desio davno, pocetkom ovog Mileni/ja/uma u Banja Luci. Razmenili smo i koju reč. Ja, tada mladi novinar spreman za intervju, pun pitanja, želje da napiše najbolji intervju ikada. Pred Josipom zanemeo. Neće reči preko jezika, usta suva, otvorena…
Josipa se blago smeška, tiho kaže: “Recite…”.
Ja pokušavam, proškrgućem: “Kako ste?”
….
Svaki naš naredni susret diljem Brdovitog Balkana pa sve preko Petrovaradiske tvrđeve zagrljene Dunavom priljubljenim u rana jutra uz nebo…
U poslednje vreme srećemo se i bez reči razgovaramo tamo gore i lepoj nam Istri. Sasvim “slučajno” ali Istra postaje i moj dom.
Polako se u sećanja seli gde Dunav ljubi nebo.
A baš tamo, u ova tmurna vremena, pumpala je Josipa - čistu - neokaljanu - nevinu - ljubav, skoro tri sata. Plava dvorana Sava Centra disala je jednim srcem, uzdisala istim umom, mislila istim plućima.
Melem za uši u vreme kada muzika gubi dušu.
“Čovjek je čudo, možda i tehnologija jednom bude mogla misliti, osjećati kao i ljudi. A možda i ne. Ne znam, ali za sada ne. Nema dušu kažu… tako je” , završiću parafrazirajući Josipu.
Do sledećeg ne/slučajnog susreta.
S ljubavlju iz Beograda, još uvek od tamo gde Dunav ljubi nebo…



Posebni ste, čarolijo✨️… ti i Josipa Lisac — dva glasa, dvije duše, jedna magija💗
ReplyDelete