Neprikosnovena ikona pop kulture, bastion još ono malo umetnosti u muzici sto je ostalo na Balkanu, samo je još jednom potvrdila da je bezvremena. Godinama unazad Josipa i ja imamo ne/slučajne susrete. Prvi se desio davno, pocetkom ovog Mileni/ja/uma u Banja Luci. Razmenili smo i koju reč. Ja, tada mladi novinar spreman za intervju, pun pitanja, želje da napiše najbolji intervju ikada. Pred Josipom zanemeo. Neće reči preko jezika, usta suva, otvorena… Josipa se blago smeška, tiho kaže: “Recite…”. Ja pokušavam, proškrgućem: “Kako ste?” …. Svaki naš naredni susret diljem Brdovitog Balkana pa sve preko Petrovaradiske tvrđeve zagrljene Dunavom priljubljenim u rana jutra uz nebo… U poslednje vreme srećemo se i bez reči razgovaramo tamo gore i lepoj nam Istri. Sasvim “slučajno” ali Istra postaje i moj dom. Polako se u sećanja seli gde Dunav ljubi nebo. A baš tamo, u ova tmurna vremena, pumpala je Josipa - čistu - neokaljanu - nevinu - ljubav, skoro...
U želji da meni vaoma dragom Francuzu malo bolje približim Balkan krenuh u najveću i kažu najbolju izdavačku i šta još ne , kuću u kultnom SKC. Dok sam ulazio u knjižaru iz nje je odzvanjala muzika ne baš dobro uštimovanog benda i žamor usplahirene mase zbog besplatnog popodnevnog koktela na promociji još jednog letnjeg hita neke od naših spisateljica. Ignorišem gužvu u zadnjem delu zdanja u kojem su svoja prva dela osmislili i javnosti predstavili neki od naših najcenjenijih umetnika, onih pravih pisaca, muzičara... Prvo je bilo neophodno vešto odigrati mačku među rafovima knjiga u lovu na nekog od službenika. "Dobar dan, imate li 'Na Drini ćupriju', na francuskom?" Prvo zbunjen pogled, a onda i bez bar preko k... ćao: "Pitaj koleginicu" . Naravno da je uperio prstom , ka ženi okrenutoj leđima ka nama i oslonjenoj na zid tik pored ulaza na promociju gde je sada uveliko trajala žurka. Spisateljica sva uzbuđena zabacuje ...